Dimitrije Saloma - Salome

I-8/2010

Dimitrije Saloma - Salome

16.09.2010. - 07.10.2010.

Muzej MImara

izložba ciklusa, umjetnička, tematska, samostalna, tuzemna

Muzej Mimara, Zagreb/ Skaner studio d.o.o./ Nacionalna zajednica Crnogoraca Hrvatske

Dimitrijeva Saloma Dimitrijeva, osuvremenjena Saloma koju Heine i Wilde zamišljaju strasno zaljubljenu u nedostižnog i čednog Krstitelja, postala je crna silueta, poništena kao nestalna, pokretna sjena sebe same. Ona, utjelovljenje putenosti nije drugo do svoja suprotnost, makar ne iskočivši iz nje, ne pokazavši grčeva ni nabora. Izgubila je nutrinu i izraz, kao da je ispražnjena od tragičnog sadržaja. Geometrizmom boje krvi, stiliziranim potezima, sugeriranim znakovima pokreta naglašene su njezine akrobatske vještine u tom spoju klasičnog i apstraktnog tijela: ona koja je zatražila tuđu glavu kao krvareću tortu zaslužila je da joj se lice prebriše crnom bojom, ako to nije posmrtna maska koju Carlos Fuentes stavlja kurvama u raku. Drugim riječima, preobrazba Salome u ženu našega doba odvija se negdje duboko u intimi ali je najvidljivija na razini plošnosti kože. Ne u smislu epiderme, jer u Dimitrija koža uvijek registrira najtananije pokrete duže koja upija u sebe svu simboliku drame. Zacrnjena koža opisuje to stanje izgubljene Salomine duše, te dolazak novog tijela koje će u sklopu antropoloških mutacija iznijeti treće tisućljeće. To je današnje elastično tijelo kao body ili egobody (Redeker), glatko i apstraktno, gotovo planetarno i konformističko koje se ocrtava na staklima dućana neke trgovačke galerije. Tijelo koje je doživjelo svoj uspon najviše preko reklama, spotova, jumbo-plakata, televizije, kina, estrade, magazina na finom papiru i čini se da postoji samo zato da si priskrbi užitak, samougodu, spektakl, zabavu. A njima je zapravo dokinuto. Dimitrije, najbolji poznavatelj anatomije i dinamike mišića, nekoć je poput plastičnog kirurga pokazivao ograničene domete ublažavanja bora i liftinga: kako nategnuta koža na drugom mjestu pravi neizbrisive šavove, zasjekline, ožiljke i čvorove, pa tragovi boli i rana ne mogu tek tako nestati niti biti izglačani. A sada, na Salominu tijelu, ponegdje i u bikiniju, naglašena pokreta kao u stripu, s novom, negužvanom kožom kao ukrašenom siluetom poistovjećenom s ljudskim ja, on pokazuje kako čovjek utrne nakon što ispuni svoje želje, a stvarno umire kad mu se uslišaju one zle i najfantastičnije. Pogubiti svetost je čin koji se obavlja unutra, u sebi, i na žalost se, po Dimitriju, ne može sakriti pred svijetom.